Ceo plan kvaliteta vazduha u Beogradu je skrojen da se ukradu pare. Jedan električni autobus košta 4x više od običnog, cena deset komada je okvirno oko 7.000.000 evra, ali kako saznajemo na tenderu je posao dobila firma sa lošijom ponudom i samo tu je moglo da se uštedi oko 2.000.000 eura.
Nakaradnim planom kvaliteta vazduha propisuju se nakaradne mere koje na kraju daju nakaradne rezultate. Nabavka 10 novih električnih autobusa kao mera smanjenja zagadjenja vazduha pokazuje nenamensko i neopravdano trošenje sredstava koje su nam očajnički potrebne za smanjenje zagadjenja.
Pre svega vratimo se na početak problema: kritika mera i izvora zagadjenja koje su usmerene na saobraćaj nema cilj da se umanji potreba za biciklističkom infrastrukturom, već upravo da se spreče kriminalne javne nabavke koje opusošuju budžet za mere koje su mogle da daju rezultate. Velika je razlika izmedju razvoja mikro mobilnosti i destimulacije upotrebe saobraćaja sa jedne i zamene voznog parka sa druge strane. Ovo je jako široka tema, recimo ne znam da li ste primetili da od kako je eksplodirala dostava hrate u posledjih pet godina, svaka mala ćumurnica koja priprema brzu hranu ima 10-15 vozola koje je opslužuju. Zato je walt i koncept unajmljivanja biciklista recimo eksremno bitan faktor u gradu i neophodno je popraviti infrastrukturu i zbog njih izmedjuostalog. Ovo je kompleksna problematika i razmatra mnoge uglove. Ali saobraćaj kao krivac se koristi za agrumentaciju u zagadjenju iz razloga planirane zloupotrebe trošenja sredstava javnih nabavki. Ili po naške rečeno, treba im mera gde mogu da lapaju.
Zašto su ove mere besmislene? Pre svega saobraćaj treba da se smanji i da se reguliše na drugačije načine. Upravo razvoj mikromobilnosti može da bude jedan od rešenja. Drugo rešenje može da bude, kada se već dozvolilo car.go da posluje, da mu omoguće razvoj share ride opcije? Razmišlajmo o cost benefitu, a ne o ugradnji u javnu nabavku i već imamo drugačija rešenja nego gradska vlast?
Šta dobijamo ako u Beogradu zamenimo dizel autobis električnim?
Sem fakture na 7.000.000 eur dobijamo autobus koji radi na struju koja ima svoje poreklo iz termoelektrane. Kako je RERI objavio prošle nedelje:TE Nikola Tesla i TE Kostolac imaju kapacitet 3730MW i oslobadjaju za to oko 300.000 tona SO2TE Belchatow u Poljskoj ima kapacitet 5000MW i emituje 30.000 tona S02 tj deset puta manje. Kvalitet uglja u Srbiji je poslednje kategorije i predstavlja po strukturi više glinu nego ugalj kome se dodaju aditivi da bi uopšte mogao da gori. SO2 se vraća iz viših slojeva atmosfere nazad kao sekundarmo PM2.5 zagadjenje, čak i kao PM1 znači kao još manja čestica i samim tim opasnija i ulazi dublje u organizam.
Električni autobusi su verovatno dobra stvar u zemljama sa čistom energijom. Ja da živim u Norveškoj istog momenta bih kupio teslu 3!
Ali mi smo država sa:
1) jako velikim zagadjenjem poreklom iz čvrstih goriva i moramo prvo rešiti taj veliki zalogaj pa se tek onda fokusirati na finese.
2) Strujom koja dolazi iz lošeg uglja pa električna vozila gube smisao.
Pre svega moramo da vidimo kako saobraćaj zagadjuje. Nije problem samo u izduvnim gasovima, saobraćaj zagadjuje na više načina:
1) Izduvni gasovi
2) Silom kočenja
3) Trošenjem guma
4) Abrazijom puteva
5) Resuspenzijom već emitovanih čestica.
Verovali ili ne najveća količina PM2.5 i PM10 čestica poreklom uticaja saobraćaja nastaje upravo resuspenzijom ili ponovnim dizanjem več postojećih čestica u vazduh. Slika u prilogu, studija: Timmers and Achten (2016), Univerzitet u Edimburgu i INNAS BV.Studija ima dosta, rezultati variraju.

Nije to lako ni odrediti, a i uslovi se razlikuju, ali ono što im je zajedničko jeste da je uticaj faktora koji nisu izduvni gasovi daleko od zanemarljivog.Šta više, faktor resuspenzije je bitan za nas, jer čak i da se slegnu sitne čestice poreklom iz termoelektrana i individualnih ložišta, saobraćaj će ih opet diči u vazduh. Resuspenziju jedino možemo da rešimo dako što ih TE i individualna ložišta neće stvarati. Jedino drugo, ali mnogo manje učinkovito rešenje jeste rešavanje saobraćaja kroz mikromobilnost i smanjiti generalno broj vozila, a ne menjati im tip pogona. I konačno:
Šta je pokazao neplanirani ekperiment? Pa upravo to – šta se dešava kada dva i po dana nemamo saobraćaja – imamo preko 300PM2.5 čestica u odredjenim gradovima! Imali smo priliku BESPLATNO da naučimo odakle dolazi zagadjenje i da ga čak ni eliminacija saobraćaja neće rešiti. Da ne nepričamo o deset električnih vozila. Sa ovim zaključujem:
1) da su donosioci odluka u vlasti nesposobni, neintuitivni, imaju manjak kognitivnih sposobnosti i znanja da dodju do informacija koje sam već naveoili
2) znaju sve što je navedeo i idalje hoće da lapaju i svesno žrtvuju svoje gradjane
Nismp u pravu?
Dokažite…