Energetsko siromaštvo – čiji je problem?

Svake godine u ovo doba počinju dve stvari: sezona grejanja i sezona zagadjenja. Izmedju dve stvari postoji odredjena korelacija i to se ne može sporiti, uostalom izveštaj Agencije za zaštitu životne sredine izdvaja individualna ložišta i toplane snage do 50MW kao najveće zagadjivače u takozvanoj statističkoj piti. Zimi odnosno na hladnom se dešavaju i odredjene klimatske promene, hladni vazduh zadržava zagadjenje u nižim slojevima atmosfere, dolazi do pojave takozvanih temperaturnih inverzija gde jedan topli sloj izmedju dva hladna držu zagadjenje kao poklopac na šerpi. Takodje deo S02 zagajdenja od ozloglašenih termoelektrana vraća se u niži sloj atmosfere kao sekundarno čestično zagadjenje. Koliki je udeo idnividualnih ložišta u tom ekstremnom zimskom zagadjenju je predmet rasprave, ali neminovno je da je jedan od učesnika.

Ali da li su kriva domaćinstva koja se gredju na prljave energente ili siromaštvo koje ih je na to nateralo? Da li ste čuli za pojam – energetsko siromaštvo? Svako domaćnstvo jedan deo svojih prihoda mora da izdvoji za grejanje. Ili, alternativno da se ne greje. Da li znate da trećina domova u Srbiji greje samo jednu sobu? Da li znate da sve sobe greje tek 25 odsto domaćinstava?

I sada ko je kriv? Situacija? Ili nadležni? Da li možemo rešiti problem energetskog siromaštva? Možda ne, ali sigurno je da ga možemo smanjiti. Isto važi i za zagadjenje.

Valjda je prvi korak da prestanemo da se pravimo blesavi, a to je nekako sinhronizovano jer večito se negiraju i zagadjenje i energetsko siromaštvo. MI umišljamo da se od zagadjenja gine, a sa druge strane mi smo jedan privredni gigant koji ruši sve GDP rekorde. Počinju se megalomanski projekti i novac se nenamenski troši. Svuda samo ne tamo gde bi trebalo – da se podigne kvalitet života svojih sugradjana. Slažemo se svi da hoćemo I da nam bude toplo I da budemo zdravi.

MIslim da nema dileme da je većini ljudi bitnije (od fudbala) da zagreje sve sobe, da ne ide sa bušnim patikama kroz bare, pa ih onda suši u jednoj jedinoj sobici koju greje na najgori ugalj koji postoji, prskan aditivima, jer je toliko jeftin da je jeftiniji od drveta, pa onda kada na kraju sezone nestanu zalihe, onda se ubacuju stari tepisi, plasticne flase, stare gume, ostaci prelakiranog namestaja i ostalo “što se skupi”, a što je načešće vrlo toksično. Da li ste znali da zapaljena guma oslobadja 80.000 toksičnih materijala, od kojih su dobar deo ne samo kancerogeni, već dovode do mutacije gena. Nije za ocekivati da se ti ljudi rese te bede sami – država to mora da uradi umesto njih. Ona to MORA.

Novca ima, uostalom vlastodršci se stalno hvale kako ga imamo u izobilju. Ako nista dugo imam ogromne prilive od raznih eko taksi, akciza na gorivo koje su otisle svuda samo ne tamo gde treba. Uostalom nacionalni stadion, metro i onih 6.5 milijardi eura koje je zamenik gadonacelnika obećao da ulupa u sadnice i zidove od mahovine, sve to moze da sačeka koju godinu. Hladna guzica nema šta da čeka.

Da li će se resiti svi energetski i ekološki problemi? Pa naravno da neće. Ali nešto možemo da uradimo i od negde moramo da krenemo. Šta možemo:

– Ukinuti besmislene paprene troškovepriključenja na gas, jedan deo ljudi bi odmah prešao na gas.

– Dati ljudima subvencije za izolaciju kuce. Neko sagoreva ogromne količine prljavih energenata da bi odrzao temperaturu, koji bi mozda održao prostim sprečavanjem odliva temprerature.

– Dati subvencije za bolje peći i efikasnije grejanje. Postoje peći koje za mnogo manje sagorevanje daju bolje rezultate i sigurno bi smanjle zagadjenje

– Dati subvencije za toplotne pumpe

– Edukovati ljude da ne lože toksične materijale.I ako vam se čini da bi “država opet imala sirotinju na grbači”, to jednostavno nije tačno.

Na duže staze mi bi čak zaradili novac. Od zagadjenja u Srbiji godišnje umre izmedju 6.000 i 15.000 ljudi. Mnogi se razbole, ne samo od kancera i srčanih bolesti, već i od raznih autoimunih bolesti, hronicne bronhijalne astme… Sve to opterećuje naš zdravstveni sistem i na kraju krajeva – košta. Cena lečenja jedne osobe obolele od raka u termilanoj fazi košta RFZO tj. nas, poreske obaveznike 100.000 eur. Svaka osoba koju ne lečimo od raka u terminalnoj fazi štedi 100.000eur. za 100.000eur može da se kupi 125 efikasnih peci. Za cenu nacionalnog stadiona možemo kupiti 300.000 efikasnih peći i spasiti hiljade ljudi od terminalne faze raka u narednih deset godina i ONDA sazidati naconalni stadion i imati i nac. stadion i (delimično) rešene probleme i energetskog siromaštva i zagadjenja.Potrebna je samo dobra državna politika. Zato predsedniče, vlado, ministri i uhljebi institucija – ne tupite k***c, već krenite da rešavate probleme vaših sugradjana, na kraju niko ne gubi, svi dobijamo, a možda vas na kraju i zavole.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *