Prema informacijama koji smo dobili, njive na kojima se baca smeće su u privatnom vlasništvu, a u blizini nema kuća što znači da ljudi namenski ovde ostavljaju svoj otpad. Poseban problem predstavlja kada deponije nastanu na parcelama/dvorištima u privatnom vlasništvu jer u tom slučaju komunalna policija i komunalna inspekcija se pozivaju na to da su nadležni samo za javne površine. Iako Gradskom odlukom o komunalnom redu (član 19, poslednji stav) je predviđena nadležnost ovih organa i za ostale površine, ovoj nadležnosti se vraćamo posle i prelazimo na objašnjavanje osnovni način rešavanja problema u vezi privatne svojine.
Ono što treba shvatiti da se “problemi” u vezi privatne svojine rešavaju pre svega pokretanjem parnice, tako što vlasnik podiže tužbu protiv onih koji uzurpiraju predmet njegove svojine, dakle imovinu (nepokretnu, pokretnu) i tako mu ugrožavaju vršenje ovog prava. Dakle, vlasnik je taj koji pokretanjem parnice protiv onih koji bacanjem smeća ugrožavanju predmet njegove svojine, treba da se izbori za uklanjanje i eventualnu naknadu štete. Imajući u vidu da često nije moguće saznati ko baca smeće pogotovo kada se radi o imovini koja je “zabačena” a vlasnik živi daleko od nje i da parnični postupci traju godinama, vlasnici često od parnice opravdano unapred odustaju i ne pokreću je.
Poseban nivo pakla je kada je privatni posed faktički napušten i vlasnik faktički svoje pravo svojine i ne vrši. Tada parnicu nema ko ni da pokrene. Sada se vraćamo na komunalnu inspekciju. Dalje, u na početku pomenutoj gradskoj odluci, članom 63 stav 3 propisano je ovlašćenje komunalnog inspektora da naredi uklanjanje smeća, građevinskog i drugog otpada sa površina javne namene, površina u javnom korišćenju i ostalih površina. Začkoljica nastaje što pojam ostalih površina i šta sve spada u njih odlukom nisu regulisani dovoljno precizno.
U praksi zbog toga, kako to biva u Srbiji, pravna praznina koristi se kad god se može da se izbegne svaki “dodatni” posao, koji bi mogao da se obavi, ali i ne mora jer nije eksplicitno propisan kao nešto obavezno. Problematika je zaista kompleksna i rešenje nije jednostavno, ali sigurno je moguće ga naći boljim regulisanjem i gledanjem u to kako su druge države rešile ovaj problem. Naši zakoni kao i pravna tradicija se dobrim delom oslanjanja preuzimanje rešenja iz drugih zemalja nekad u više, nekad u manje uspešnoj meri, ali svakako jedan od prvih koraka bi mogao da bude da vidimo kako su to neke druge zemlje rešile. I ovde naravno dolazimo do volje, koje kao i uvek nema ni za lek. Tako da nema sumnje da ćemo i za bolje regulisanje ove oblasti morati lavovski da se borimo.
Ukoliko želite da primate mail-ove o svim našim budućim akcijama, radi veće šanse da ih ne propustite, prijavite se na naš newsletter. Radujemo svakom novom članu, druženju i svakom novom koraku ka poboljšanju sredine u kojoj živimo.